Hej Tea,
nikad nisam razumjela ljude koji govore: “Prekasno je”.
Prekasno za promjenu karijere.
Prekasno za pokretanje biznisa.
Prekasno za novu verziju tebe.
Ali kako se približavam 35. rođendanu, uhvatim se da mi se ponekad potkrade ista misao.
Kasnim.
Kad god je ulovim, napravim jednu stvar.
Otvorim tražilicu i potražim dokaze.
Dokaze ljudi koji su pokrenuli svjetski brend u četrdesetima. Napisali knjigu u pedesetima. Preselili se u drugu zemlju ili ostvarili životni san u šezdesetima.
Poput Vere Wang, koja je svoj modni brend pokrenula s 40 godina. Ili Arianne Huffington, koja je suosnovala Huffington Post s 54. Ili Diane Nyad, koja je sa 64 godine preplivala od Kube do Floride nakon nekoliko neuspjelih pokušaja tijekom života.
Ili poput moje mame.
Cijeli je život željela raditi s djecom, no igrom slučaja završila je kao zrakoplovni tehničar. Kad je u pedesetima odlučila promijeniti karijeru, nitko nije bio ponosniji od mene. Danas radi u vrtiću i napokon se bavi onime što je oduvijek željela.
Kad god pomislim da kasnim, sjetim se nje.
Ako može ona, mogu i ja.
Isti princip vrijedi za gotovo svako ograničavajuće uvjerenje koje imaš.
“Nisam dovoljno stručna.”
“Nemam dovoljno iskustva.”
“Prekasno je za mene.”
Kad god primijetiš neku od tih misli, potraži primjere koji dokazuju suprotno.
A onda napravi prvi korak.
Navijam za tebe,
Tea
