Ako ti neka ideja ne da mira – vjerujem da je to s razlogom. Ako imaš ideju o proizvodu, usluzi ili zajednici koju želiš izgraditi – imaš i sve potrebno da je ostvariš.

U okrugloj 100. epizodi #radimposvom podcasta vraćamo se na sami početak. U ovoj epizodi saznat ćeš o periodu u kojem sam bila najmanje sretna, kako sam počela mijenjati vlastiti mindset te kako su izgledali moji počeci. Nije lako krenuti od nule, no ako odlučiš napraviti taj prvi korak, za samo par godina više ništa neće biti isto…

Krećeš od nule? Ovi resursi će pomoći:

FREE webinar | TVOJ put do uspjeha: https://www.teatime.com.hr/webinar-tvoj-put-do-uspjeha/

FREE e-book | Tvoj online posao u 7 koraka: https://www.teatime.com.hr/downloads/tvoj-online-posao/

FREE mini program | Od 0 do prvih 1.000 pretplatnika: https://www.teatime.com.hr/newsletter-program/

YouTube | Kako do ideje za biznis: https://youtu.be/fJEOe344FmE

YouTube | Kako pokrenuti (online) posao: https://youtu.be/92HiqeVIRl0

YouTube | Kako vjerovati u sebe: https://youtu.be/KlO-R4DcH0M

YouTube | Kako steći samopouzdanje u poslu: https://youtu.be/aVUhFvtzXLE

Podcast | #76: Moja priča o otkazu i ulasku u poduzetništvo

Podcast | #74: Što raditi dok čekaš prve klijente

Podcast | #66: Zajedno razbijamo strahove o ulasku u poduzetništvo

Podcast | #64: Uporno odgađaš svoje poduzetničke ideje? Poslušaj ovo.

Transcript epizode: Kako krenuti od nule (moji poduzetnički počeci)

Dobrodošli u  100. epizodu #radimposvom podcasta. Moram s vama nazdraviti za ovaj trenutak jer je velik i ovakvi trenuci me svaki put sjete koliko se mali koraci, male akcije iz tjedna u tjedan dugoročno zbrajaju i, vidjet ćete, to će na kraju ispasti tema cijele ove epizode. Prije toga, jedno veliko veliko hvala svakome od vas tko iz tjedna u tjedan sluša ove epizode ili svakih nekoliko tjedana, ovisno o tome koja tema privuče vašu pažnju; bez vas ove epizode i ovaj podcast ne bi postojao, sasvim sigurno.

Tako da hvala vam što ste ovdje i hvala vam što ste veliki dio #radimposvom priča. Također, za vas kojima je ovo možda prva epizoda #radimposvom podcasta koji slušate, dobrodošli. Jako mi je drago što ste ovdje i veselim se zajedno s vama podijeliti sljedećih 100. Inače, jedva sam dočekala snimanje ove epizode i glavna ideja je bila da u ovoj 100. epizodi odgovorim na sva vaša goruća privatna i poslovna pitanja i stigla su genijalna pitanja i hvala svima vama koji ste uložili vrijeme, promislili i predložili neke od njih.

Mislim da do sada već jako dobro znate da cijenim svakoga od vas i da je svako to pitanje završilo u tablici zajedno s pošiljateljem, ako ste ostavili svoj kontakt kako bih na njega odgovorila, ako ne danas onda definitivno u budućnosti. Iako sam imala najbolju namjeru na sva pitanja odgovoriti odjednom u jednoj epizodi, vrlo brzo sam shvatila da bi ta epizoda trajala satima. Zbog toga sam na neka kraća brzopotezna pitanja odgovorila već prošli tjedan u newsletter-u.

U kratkoj pisanoj formi, na biznis strateška pitanja odgovorit ću u zasebnim epizodama do kraja ove godine, a što se tiče ovih osobnih zanimljivih pitanja, na neka od njih planiram odgovoriti već danas, a neke ću pokriti u jednoj ili dvije epizode koje slijede, tako da će ova 100. epizoda zapravo doživjeti nekoliko nastavaka, zbog čega zapravo nestrpljivo iščekujem tjedne koji su pred nama. Ako se pitate kako krenuti od nule, kako su izgledali moji poduzetnički počeci, kako izgraditi uspješan, poduzetnički mindset i općenito, da li se poduzetnici rađaju ili se grade kroz vrijeme, ova epizoda je za vas.

Pitanja na koja ću odgovoriti u ovoj epizodi natjerala su me da otvorim vlastiti dnevnik od prije 9 godina i da se prisjetim pojedinih anegdota iz vlastitog djetinjstva i budući da je pitanja puno, predlažem da odmah krenemo s prvim: „Čemu najviše pripisuješ svoj uspjeh? Što je za tebe bila najveća prekretnica na tvom poduzetničkom putu koja ti je pomogla da dođeš gdje si sada? P.S. Hvala ti na svemu što dijeliš; uzor si i inspiracija.“ 

Hvala tebi što si tu i što postavljaš ovakva promišljena pitanja. Kad razmišljam o vlastitim uspjesima, smatram da su bili kombinacija dvije stvari: sreće i odluka koje sam donijela, koje nisu uvijek nužno bile ugodne. I kad god razmišljam o tome, zapravo osjećam vrlo podijeljene emocije između ponosa i zahvalnosti i grižnje savjesti. S druge strane, i u ovom prvom pitanju htjela bih zapravo analizirati te emocije i što je uopće potrebno za uspjeh, što je ono što mu prethodi.

S jedne strane, mogu reći da sam ponosna na sebe, na svaku nelagodu i u tom trenutku hrabru odluku koju sam donijela po putu. Ponosna sam na pokretanje bloga, iako u tom trenutku nisam poznavala nikoga tko piše blog. Ponosna sam na davanje otkaza i otvaranje vlastitog obrta, iako se u tom trenutku nisam smatrala poduzetnicom. Ponosna sam na svaki izlazak iz comfort zone i svaku hrabru odluku, iako je u tom trenutku bila neugodna i to je možda jedna od najvažnijih i najvrijednijih vještina koju sam razvila kroz poduzetništvo.

Upravo to dosljedno izlaženje iz comfort zone i onda sjedenje s tim neugodnim emocijama, koje uvijek dođu kao posljedica, jer to je jedini način da rastemo. I dok za neke od tih odluka mogu preuzeti zasluge, istovremeno sam imala jako puno sreće i istovremeno osjećam ogromnu dozu zahvalnosti. Htjela bih zajedno s vama istražiti te pomiješane emocije prije snimanja ove epizode. Vjerovali ili ne, listala sam vlastitu učeničku knjižicu i ne znam koliko vas se sjeća ovih, ali čitajući vlastite opisne ocjene iz vladanja iz najnižih razreda osnovne škole, često sam naišla na rečenice poput vedre naravi ili omiljene u razredu i to su stvari za koje ne osjećam da mogu preuzeti zasluge jer sam očito te vještine poput empatije, aktivnog slušanja i razumijevanja drugih imala puno duže nego što sam možda svjesna sama sebe.

Veliki dio toga dolazi iz obitelji i odgoja i to je još jedna od stvari za koju ne osjećam da mogu preuzeti zasluge jer moja obitelj je za mene oduvijek bila izvor sigurnosti i znala sam što god da se stresno dogodi u školi, da samo moram preživjeti dan jer se na kraju dana vraćam doma. I dan danas, kad dođem kod svojih na ručak, osjećam tu istu emociju sigurnosti i, nemojte me krivo shvatiti, i ja sam prošla kroz pubertet i moji roditelji pojma nisu imali kakav ja to biznis pokrećem, ali je moja mama čitala svaki newsletter od prvog koji sam poslala, iako većina tih tema nema apsolutno nikakvog smisla za nju.

I moj tata me svaki vikend dan danas dočekuje sa novim idejama za unapređenje i stalo im je; oosjećam se sigurno znajući da oni stoje iza mene. Kad imaš tu dozu sigurnosti, kad je ona sastavni dio tvog dana lakše je; ne kažem da je lako, ali je lakše riskirati. Upravo zato vjerujem da je moj uspjeh, a onda i svačiji uspjeh, kombinacija svjesnih odluka koje donosimo i sreće, jer ne krećemo svi iz istih okolnosti i nemamo svi istu startnu poziciju.

Dok neki klijenti uzmu ideju i do sljedećeg tjedna je primjene i ostvare rezultate, drugi će najprije 6 mjeseci raditi na ograničavajućim uvjerenjima i tek onda moći poduzeti akciju. I sve ovo ne govorim kao izgovor. Najlakše bi bilo pogledati nečiji uspjeh i reći da je rođen s tim ili da je rođeni poduzetnik i da je zato taj uspjeh za njega moguć, a za nas nije, no ne vjerujem da je to razlog zbog kojeg itko od vas sluša ovaj podcast.

Ako slušate ovaj podcast, vjerojatno imate želje i ciljeve koje želite ostvariti i to ne znači da svi imamo iste šanse ili da svi imamo istu startnu poziciju, ali to je jedan veliki „ali“ . Ako imaš neku želju, vjerujem da ju možeš i ostvariti. To ne znači da ćeš je ostvariti na isti način kao i drugi. Možda će trajati duže i možda će biti teže, ali duboko vjerujem da ako imaš neku želju, imaš i sve potrebno da je i ostvariš jer čak i uz talente i prirodne predispozicije i dozu sigurnosti koju sam imala u svoje obiteljisama sam skoro zaglavila u scenariju koji nije bio za mene i u kojem nisam bila sretna.

I svjesne odluke koje donosimo su veliki dio priče, bez obzira na startnu poziciju, i to me dovodi do pitanja broj dva i mislim da vam je sad već jasno da bi ova epizoda mogla potrajati: „Ta tvoja energija i karizma su „chefs kiss“! Divim se stvarno svaki put kad slušam podcast ili scrollam Instagramom. Možeš li nam približiti što je sve bilo potrebno u sferi rada na sebi i mindset-u kako bi došlo do ove trenutne verzije sebe koja tako pozitivno zrači? Hvala!“

Ako ćemo slušati učiteljice iz osnovne škole, očito sam oduvijek bila vesela i tu genetika sigurno igra određenu ulogu, no općenito kad sam s drugim ljudima volim, prirodno mi je podijeliti tu razinu entuzijazma i pozitivne energije, i to ne samo kad sam s ljudima. Nedavno mi je prolaznica na nasipu usput spomenula da joj moj pas i ja imamo identične razine energije i kad sam sa Zoe u šetnji, prirodno mi je biti u interakciji s njom, prirodno mi je biti vesela i entuzijastična. Iskreno, mislim da smo svi mi na ovaj ili onaj način bili upravo takvi.

I kad danas gledam klince sa 3, 4 i 5 godina, svi su oni veseli i entuzijastični i onda nekako kao da se to prigušilo kroz odrastanje i život. I ono što ja danas znam za sebe je da okolina jako puno utječe na to kako se ja osjećam, jer prvo ja moram biti dobro da bih onda mogla dijeliti taj entuzijazam s drugima i o tome sam puno pričala i u prethodnoj epizodi o granicama, tako da ako niste, definitivno poslušajte tu epizodu nakon ove.

Osobno sam po prirodi introvertirana i interakcije s ljudima ili čak snimanje poput ovog, u pravilu, prazni moje razine energije i zbog toga okolina u kojoj sam, moj posao i život općenito imaju veliki utjecaj na to na koji način se pojavljujem u svijetu. I iako sam ovih dana većinu vremena entuzijastična i vesela, imala sam potrebu sjetiti se perioda u kojem sam bila najmanje entuzijastična ili čak najmanje sretna i to je bilo tijekom studentske razmjene u Njemačkoj, o čemu sam već i pisala puno na blogu, i to je bio period u kojem sam, srećom, po prvi put u životu počela pisati dnevnik.

Zbog toga sam prelistala neke od tih zapisa i želim ih podijeliti s vama. Prije toga, kratak kontekst: kad sam prije 9 godina, 2014., otišla na jednogodišnju studentsku razmjenu u Njemačku, odjednom sam se našla u situaciji u kojoj ne moram ići na predavanja, ispiti su mjesecima daleko i u kalendaru nemam nikakve dogovore, sastanke, druženja, ništa. Bila sam prepuštena sama sebi usred depresivne zime na sjeveru Njemačke i često kažu da najbolje možemo ocijeniti vlastite razine sreće onda kada isključimo sve distrakcije, kad smo prepušteni sami sebi i upravo to se i meni dogodilo u tom periodu.

U periodu u kojem pojma nisam imala što želim. Pročitat ću vam jedan ulomak sa početka te razmjene, koji savršeno opisuje gdje sam se tada nalazila u glavi, kaže ovako: „Izgleda da neću moći upisati sve željene predmete i završiti diplomski u roku (inače, diplomski sam produžila 6 mjeseci, što mi se tada činilo kao najveća moguća tragedija). S jedne strane mi je ta ideja jako strana i zastrašujuća, a s druge sam iskreno sretna. Strah me onoga što će ljudi reći ili misliti. Strah me osude okoline ili kolega koji bi sigurno sve puno bolje istražili unaprijed. Sretna sam s druge strane, jer se odjednom brišu sva očekivanja i pritisak. Osjećam da postoji mogućnost da godinu dana radim upravo ono što želim.“

Koliko vas se prepoznaje u tom osjećaju? Sjećam se da sam tada imala i veliki Skype razgovor sa svojima, na kojem sam objavila da odustajem od diplomskog studija. Kasnije sam se predomislila i popustila pod onim poznatim argumentom „bila bi šteta kad si već došla do ovdje“. I bio je to period u kojem općenito nisam znala što želim niti koji put je pravi za mene, zbog čega sam gledala epizodu za epizodom, obično do dva ili tri ujutro, nakon čega bih prespavala predavanje i onda samo nastavila sa serijom tamo gdje sam stala. Jedini izlazi iz stana bili su do dućana da bih kupila novu zalihu slatkiša i čipsa i u onim pauzama između epizoda sam google-la i pretraživala YouTube u potrazi za odgovorom na pitanje kako saznati što želiš i uz sve predispozicije, talente, odgoj i dalje sam bila poprilično nesretna.

Kada razmišljam što je bilo potrebno u sferi rada na mindsetu da bi došla do današnje verzije sebe, puno je mogućih odgovora, no namjerno sam se vratila u taj period prije 9 ili 10 godina kad sam bila najmanje sretna, jer tada je započeo moj rad na mindsetu i rad na sebi. Rad na mindsetu često zvuči kao nešto komplicirano ili apstraktno, no iz mog iskustva često se svodi na male dnevne navike i korake. I tada, 10. 11. 2013. godine, otkrila sam Five Minute Journal.

Otkrila sam naviku da započnem dan sa tri stvari na kojima sam zahvalna i 3 mala ostvariva mikro cilja. I rekla bih da je 10.11.2013. započela moja promjena. Pročitat ću vam neke od tih dnevnih ciljeva jer savršeno prikazuju kako svaka promjena kreće od najmanjih dnevnih akcija. I tada sam ciljeve pisala noć ranije za dan koji slijedi, ali sam ih pisala u prošlom vremenu kao da sam ih već ostvarila; to su ti psihološki trikovi, 10.11.2013.  kaže: „Ustala sam iz kreveta unutar 10 minuta od alarma. Legla sam spavati prije ponoći. Napravila sam shake od banane. Upoznala sam nekog novog. Pročitala sam tri stranice na njemačkom. Kupila sam novu haljinu (ne sjećam se na što se ovo odnosilo, niti se sjećam da sam tada nosila haljine, ali zvuči kao dosta dobar dnevni cilj). Legla sam spavati prije jedanaest sati (izgleda da sam pomicala to vrijeme i fascinantno je kako se zbilja radi o malim stvarima, o najmanjim navikama). Prijavila sam se na sat fitnessa (tada su za studente organizirali hrpu zabavnih aktivnosti za koje nisam bila motivirana sve dok nisam počela sama sebi zadavati ove dnevne izazove). Nazvala sam Lanu, best frendicu.“ Kaže 17.11.2013.: „Zagrlila sam nekoga (ovo me sad sjetilo koliko sam tada zbilja bila usamljena). Odabrala sam temu seminara (to je bila velika stvar). Složila sam novu listu pjesama za iPod (tad smo imali iPod, za sve nove generacije). Odgovorila sam na sve mailove (ovi izazovi se nisu promijenili). Prijavila sam se na izlet u Gent (to je bio grad do Aachena i jedna od aktivnosti koje su također organizirane bile za nas, samo ja nisam bila spremna sudjelovati dok nisam napredovala do te razine).“

Možete li primijetiti kako su ovi ciljevi i izazovi rasli kroz vrijeme, od ustajanja iz kreveta unutar 10 minuta od alarma, što mi je tjednima bio najveći izazov, do kraja te razmjene sam položila sve ispite, pronašla tromjesečni plaćeni posao na fakultetu na njemačkom jeziku, promijenila stan i upoznala cimericu koja mi je kasnije postala kao sestra, otrčala svojih prvih 5 kilometara u životu i proputovala pola sjeverne Njemačke. I nakon tog iskustva vratila sam se doma kao potpuno nova osoba i sa svakim tim izazovom je raslo moje samopouzdanje. I upravo to, upravo tu istu stvar nastavila sam raditi i nakon razmjene u Njemačkoj.

Nastavila sam zadavati sama sebi male, dnevne, izvedive izazove i kroz to se zapravo izlagati neugodnim emocijama, izlaziti iz comfort zone i rasti kroz vrijeme. Mislim da sada možemo odgovoriti na treće pitanje, a treće pitanje glasi ovako: „Zanima me ono između redaka – fine nijanse prebacivanja mentalnog sklopa koje su se dogodile kod tvog fatalnog plakanja u Madridu. Zanima me kako si u glavi napravila taj prijelaz od tradicionalnog poimanja pojmova, kao npr. mjesečna stabilna, uredna primanja, radno vrijeme od 8 do 4, prema cijelom tom stilu života koji sada živiš. Meni se čini da mi je baš to problem, taj mindset shift, nedostatak konkretnih i živih primjera iz neke okoline koja me okružuje.“ 

Sviđa mi se da je priča o Madridu postala prepoznatljiva zato što je to ponovno bio jedan od trenutaka u kojem sam se morala oprostiti od jednog identiteta, identiteta blogerice, cure koja piše fora tekstove i povremeno drži radionice zato što se i dalje može osloniti na stalna mjesečna primanja i izgraditi novi identitet – identitet poduzetnice koja sada odjednom samostalno upravlja vlastitim poslom, prihodima i vremenom.

Ta promjena identiteta ne događa se preko noći i često smo strogi sami prema sebi i očekujemo da ćemo odjednom postati poduzetnik, nakon što smo godinama radili za nekog drugog. Baš sam prošli tjedan pričala s bivšim kolegom iz studentske udruge koji nakon puno uspješnih godina u jednom sektoru razmišlja o tome da pokrene nešto svoje. Kad me pitao postoji li knjiga koja bi mu mogla pomoći u donošenju te odluke, baš sam se iskreno nasmijala jer me sjetila na moje vlastite početke i bilo bi sjajno kad bi postojala.

Ili knjiga ili čarobna kugla koja bi mogla odgovoriti na pitanje trebam li pokrenuti vlastiti posao. Nitko ne može znati ili saznati taj odgovor umjesto tebe, a jasnoća često dolazi tek kroz poduzimanje akcije. To je inače jedan od meni najdražih citata Mary Forleo, koja kaže da jasnoća dolazi kroz poduzimanje akcije. Za mene je cijela priča krenula tako što sam htjela pisati vlastiti blog. Dakle, u početku to nije bila ideja o poduzetništvu, nego sam imala veliku želju, dosadnu, upornu želju dijeliti vlastita razmišljanja i ideje s drugima u formatu bloga.

I ta ideja mi je djelovala toliko strašno da sam je odgađala 5 godina. Dakle, 5 godina sam pričala o tome, razmišljala o tome i ne poduzimala nikakvu akciju. U tom periodu sam počela čitati blogove koji su mi se sviđali. Nakon toga sam pratila autore tih blogova na tada potpuno novoj društvenoj mreži naziva Instagram na kojoj sam vrlo brzo otvorila i svoj privatni profil. Onda sam objavila svoju prvu fotografiju ikada – za vas koji gledate ovu epizodu na YouTube-u, probat ću naći tu fotografiju pa ću je podijeliti na ekranu.

Onda sam počela čitati knjige koje su autori tih blogova preporučali pa sam se pridružila svom prvom plaćenom online programu na temu poduzetništva. Počela sam se dopisivati s drugim poduzetnicima. U sklopu tog programa počela sam ići na konferencije. Nakon jedne takve konferencije sam iz inata napokon napisala i objavila svoj prvi blog post. Nakon toga sam nastavila pisati blog postove sve dok nisam napisala i objavila stoti po redu. To su bile male dnevne akcije koje sam poduzimala i nastavljala poduzimati sve dok nisam vidjela napredak na tu temu. Puno genijalnih pitanja koja su stigla mogla bi se svesti pod isti nazivnik naziva „kako krenuti ispočetka“.

Neka od njih su i: „Što kada želimo raditi po svom, ali ne znamo što to točno želimo raditi i kako i otkuda krenuti?“ „Kako si napravila zajednicu, kako doći do ljudi, kako da ljudi dođu do nas (kvalitetan sadržaj se podrazumijeva), kako doći do prvih 100 prijava, radionica ili prodaja?“ „Kako početi ispočetka, od nule, nakon dvogodišnje pauze u karijeri? Ne želim se vraćati u korporaciju, želim raditi za sebe. Da li se vratiti na sigurno u korporaciju, dok se u slobodno vrijeme pripremam za svoj biznis ili se posvetiti isključivo mjesec dana svom biznisu, iako sam svjesna da možda ništa neću zaraditi tada? Kako pronaći više vjere u sebe na tom putu?“

Mislim da je iz dosadašnjih primjera potpuno jasno da ja nisam tip osobe koji skače glavom bez obzira u nepoznato. Moj pristup je obično puno suptilniji i nedavno je do mene došao komentar iz druge ruke koji sam shvatila kao najveći mogući kompliment. Komentar je glasio otprilike ovako: „Tea je super primjer toga kako potiho kroz godine izgraditi uspješnu priču.“ Ja volim krenuti sa malim koracima i većina tih koraka je obično potpuno besplatna.

Osobno sam paralelno radila od 9 do 5 I onda u kasnim noćnim satima i vikendima pisala blog postove i tek kad sam imala određenu ušteđevinu sa strane i prvu zajednicu online usudila sam se dati otkaz, no to sam ja. Neki od vas će možda morati dati otkaz i prekrižiti sve druge opcije da bi se u potpunosti dali u nešto novo i taj odgovor zna svatko od nas za sebe i naravno da je neke od tih rezultata moguće ostvariti brže i lakše.

To je, uostalom, glavni razlog zašto radim svoj posao i zašto snimam ove podcast epizode i osjećam da sam prethodno puno pričala o tim prvim strategijama i koracima, tako da ću u opisu ispod ove epizode ostaviti popis freebie-a, Instagram sadržaja, starih epizoda za koje vjerujem da bi mogle pomoći. Također, za vas koji ili razmišljate o poduzetništvu ili želite posložiti kvalitetne temelje od samog početka, ne mogu ne preporučiti #radimposvom Akademiju. Akademiju sam kreirala upravo za tu verziju sebe od prije 6 ili 7 godina i već u nultom modulu bavimo se pitanjem kako odabrati pravu biznis ideju.

Jednom kada se pridružite Akademiji dobivate neograničen pristup svom sadržaju sve dok program postoji i sudionici mi često kažu da se nastavljaju vraćati pojedinim modulima još godinama kasnije, tako da te Akademija nastavlja podržavati na tvom poduzetničkom putovanju. Također, dobivaš i pristup zatvorenoj Facebook grupi gdje se možeš povezati sa ljudima poput sebe ili jednostavno učiti iz njihovih pitanja i odgovora. I danas sam baš baš sretna što je Akademija malim dijelom stotine i stotine lijepih poduzetničkih priča, jer svaka od tih priča podrazumijevala je poduzimanje malih, dosljednih koraka iz dana u dan i svakodnevno izlaganje izazovima i neugodnim emocijama. I sve to dovodi me do zadnjih nekoliko pitanja u ovoj epizodi.

Učinilo mi se da su ova pitanja slična tako da ću ih pročitati sva odjednom. „Odakle ti toliki entuzijazam i želja i volja za radom? Kako ostaješ motivirana oko onoga što radiš nakon toliko godina? Da imaš dovoljno novca za sve svoje potrebe i potrebe svoje šire i uže obitelji, tj. da si bogata – bogata bi li se i dalje nastavila baviti ovime čime se sada baviš?“ Kada pogledam unazad na to iskustvo u Njemačkoj, zapravo sam naučila jednu stvar. Naučila sam da ne moram osjećati entuzijazam i motivaciju da bih poduzela akciju.

Baš suprotno, često je potrebno prvo poduzeti akciju da bi onda osjetili entuzijazam i motivaciju. Ima smisla? Kad se sada sjetim te verzije sebe od prije 9 ili 10 godina, najradije bih joj rekla da tu strast koju traži zapravo neće otkriti, nego će ju izgraditi za sebe, za mene. Danas strast i smisao dolaze najprije iz rasta i razvoja vlastitih vještina, da bi onda pomoću njih mogla pomoći drugima. To je za mene danas definicija smisla.

Razlog zašto sam danas jednako motivirana kao i prije 6 godina je taj da svaki dan mogu postati bolja i svaki dan mogu pomoći nekome. Ja osobno na ovaj posao gledam dugoročno i planiram raditi isti posao i sa 70 ako to bude moguće i to je zato što ne radim ovaj posao zbog novca. Novac je sjajan pokazatelj rasta, napretka, općenito zdravlja jednog biznisa i ja prva volim definirati izazovne financijske ciljeve za sebe zato što volim izazove (mislim da smo do sada to već mogli zaključiti u ovoj epizodi), no to nije razlog zbog kojeg radim to što radim.

Razlog zašto radim ovaj posao je osjećaj ispunjenosti s kojim legnem u krevet svaki dan. Nisam taj osjećaj imala uvijek i ako se bilo tko od vas tko sluša ovu epizodu trenutno nalazi u toj situaciji, odgovori nisu skriveni online. Odgovor leži u poduzimanju prvog, najmanjeg, najlogičnijeg koraka danas. Kroz poduzimanje malih, dnevnih, često neprimjetnih koraka uvijek dolazi jasnoća i samopouzdanje. I ponavljat ću to dok god kreiram sadržaje online, a ako niste sigurni koji bi to koraci bili, ostavit ću u opisu ispod ove epizode popis resursa i sadržaja od kojih možete krenuti.

Nadam se da vam je ova malo drugačija epizoda bila zanimljiva, da ste u njoj pronašli nešto vrijedno za sebe i hvala što ste zajedno sa mnom proslavili 100. epizodu #radimposvom podcasta. Nastavljam odgovarati na vaša pitanja i sljedeći tjedan, tako da svakako u srijedu, slijedeći tjedan, poslušajte i sljedeću epizodu koja će biti objavljena kao drugi dio. Do tada, navijam za sve vas.